INSULINSKA REZISTENCIJA U TRUDNOĆI
Insulinsku rezistenciju u trudnoći je važno pravovremeno prepoznati. Sprečavanje razvoja ili odlaganje manifestacije šećerne bolesti jedan je od ključnih razloga zbog čega je važno pravovremeno prepoznati insulinsku rezistenciju. Ovaj poremećaj donosi i višestruke rizike u trudnoći…
Insulinska rezistencija predstavlja poremećaj metabolizma ugljenih hidrata, dolazi do slabljenja efekta insulina (glavnog regulatora metabolizma šećera) na mestima ciljanog delovanja. Pri tome dolazi do relativnog viška insulina, tj reaktivne hiperinsulinemije.
Glavna uloga hormona insulina, koji se izlučuje iz beta ćelija pankreasa , jeste olakšano prelaženje šećera iz krvi u ciljana tkiva. Ciljana tkiva su jetra, masno tkivo i mišići, čime se omogućavaju ključni energetski procesi u svim ćelijama ljudskog organizma.
Ovaj poremećaj razvija se polagano, postupno, a njegov klinički efekat je najčešće vidljiv tek nakon značajnog povećanja telesne težine do kojeg dolazi zbog anaboličkog efekta hormona insulina. Sve češćoj pojavi insulinske rezistencije doprinose loše prehrambene navike i ishrana u kojoj su prekomerno zastupljeni ugljeni hidrati.
Najčešća simptomatska manifestacija je postprandijalna hipoglikemija ili pad vrednosti šećera do kojeg obično dolazi nakon obroka. Najčešće se manifestuje naglo nastalom slabosti, lupanjem srca, tremorom ruku, nervozom, drhtavicom i izraženim osećajem gladi.
Insulinska rezistencija predstavlja i zaštitni mehanizam, koji uprkos poremećaju ravnoteže metabolizma ugljenih hidrata, održava vrednosti šećera u krvi u relativno uskim rasponima i ne dopušta značajne oscilacije koje bi imale višestruko štetne posledice po ljudsko zdravlje. Njegovo zaštitno delovanje je prisutno i desetak godina, nakon čega njegov zaštitni mehanizam slabi i dolazi do razvoja šećerne bolesti. Sprečavanje razvoja ili odlaganje manifestacije šećerne bolesti jedan je od ključnih razloga zbog čega je važno pravovremeno prepoznati insulinsku rezistenciju.
Daljnji razlozi zbog čega ovaj klinički entitet ima sve veću važnost je i pandemija debljine, koja je najčešća popratna pojava insulinske rezistencije. Pri tome se stvara začarani krug debljine koja „hrani“ insulinsku rezistenciju, a koja opet stvara metaboličku podlogu za daljnju progresiju debljine.
SISTEMSKI EFEKTI INSULINSKE REZISTENCIJE
Međusobna povezanost insulina s metabolizmom polnih hormona manifestuje se i kroz različite poremećaje funkcije polnih hormona, pri čemu se često javljaju poremećaji menstrualnog ciklusa i otežano ostvarivanje trudnoće, najčešće u sklopu sindroma policističnih jajnika. Insulinska rezistencija se češće javlja u najčešćim poremećajima funkcije štitne žlezde, Hashimotoovog tireoiditisa.
INSULINSKA REZISTENCIJA U TRUDNOĆI
Svakako jedan od kliničkih prioriteta pravovremenog prepoznavanja i lečenja insulinske rezistencije je redukcija rizika nastanka, održavanja i uspešnog završetka trudnoće. Tzv. „trudnički hormoni“ od ranije prisutnu insulinsku rezistenciju dodatno produbljuju. To nosi višestruke rizike u prekomernom rastu i razvoju nerođenog deteta i prekomerne porođajne težine, zatim takve trudnoće su od samog početka rizične s povećanim rizikom pobačaja, mrtvorođenog deteta, kao i većeg rizika za problemima s debljinom deteta kroz naknadni rast i razvoj.
Insulinska rezistencija je u podlozi gestacijskog dijabetesa, koji se po HAPO studiji javlja kod svake pete do šeste trudnice.
DIJAGNOSTIKA I LEČENJE INSULINSKE REZISTENCIJE
Uz kliničku sliku, koja bi trebala biti osnova sumnje na ovaj metabolički poremećaj, laboratorijska dijagnostika je vrlo jednostavna. Dovoljno je uraditi 2-satni OGTT test (eng. oral glucose tolerance test). Ovim testom se određuju vrednosti šećera i insulina natašte i 2 sata nakon standardnog opterećenja glukozom. Uobičajen odgovor u kontekstu insulinske rezistencije je pad u vrednosti šećera u odnosu na vrednosti natašte, a neretko su prisutne i različito povišene vrednosti insulina, u zavisnosti od stepena tj. težini insulinske rezistencije.
Lečenje obuhvata promenu životnih navika i upotrebu određenih lekova. Kad su u pitanju prehrambene navike potrebno je smanjiti unos ugljenih hidrata i izbegavati rafinisane ugljene hidrate. Neophodno je sprovoditi svakodnevnu fizičku aktivnost bar pola sata.
Kada spomenute mere ne daju zadovoljavajući efekat, potrebno je primeniti lekove ili dodatke ishrani za povećanje insulinske osetljivosti. Danas je sve više prva linija terapije kombinacija mio inozitola i folne kiseline, kao što je Gyinos,koji se, prema naučnim istraživanjima i po višegodišnjem kliničkom iskustvu, pokazao vrlo efikasnim u korekciji ovog metaboličkog poremećaja.